Friday 4 February 2011

Jutro na Miroovoj slici

Polako se stisava buka prouzrokovana dodelom NIN-ove nagrade za najbolji roman godine. Sada vec tradicionalno, nekoliko nedelja pre te tako vazne odluke, krece se po svim dnevnim novinama sa clancima, predvidjanjima, obznanjivanjima uzih i onda jos uzih krugova i lista, stvarajuci tako i kod onih inace neizanteresovanih osecaj nekakvog iscekivanja. Zatim, posle jos malo nagadjanja, saopstava se odluka, (tacno u podne!) te zapocinje jedan haos koji je, eto, ove godine kulminirao i u cinjenici da je drage pisce cak i Olja Beckovic pozvala u Utisak nedelje. Toliko je sve to aktuelno. Danima se onda govori (i pljuje) po ziriju (pojedinacno i onako skupa) po piscima (onima koji nisu dobili i onome ko je nagradu dobio), daju se izjave, polemise se i, sve u svemu, gotovo uvek zakljucuje da je nagradu dobio/la najnezasluzniji pisac medju izabranima, koji su opet, svi zajedno, nejasno kako i zasto uopste na listu i dosli, te se zakljucuje da ta nagrada, zapravo, nista ne vredi. I tako sve dok se ne nadje nesto drugo od opste vaznosti sto ce onda obuzeti carsiju i sire javno mnenje u narednih nekoliko dana ili nedelja. Zaista, sada se vec jedva secam vremena - a do skoro je tako bilo - kada sam , kao neko slabo zainteresovan za ovdasnju knjizevnu scenu, jedva bivala svesna da je ta nagrada dodeljena i jos manje ko ju je dobio; tek dosta kasnije naletela bih u knjizari na natpis ili onu trakicu oko omota na kojoj pise ovogodisnji dobitnik Ninove nagrade

Neko bi rekao - ali to je sjajno ! - bolje da se tako raspravlja o piscima i njihovim delima nego o estradi i reality emisijama; medjutim - that's just it : o piscima i knjigama se raspravlja bas kao o razvodu Natase Bekvalac ili o tome ko je za sta proglasen u nekom sou koji se zove zamak ili dvorac. Sa istim bizarnim ukusom za dramu i napetost izvestava se o glasanju zirija kao i o tome kada je Natasa a kada Danilo stigao do advokata i kakav je izraz lica sa sobom poneo pri izlasku odatle. Takodje, sa istim pljuvalackim zanosom se grde nareceni bivsi supruznici kao i clanovi zirija i njihovi izabranici. Internet demokratizacijom sada se pri tom svi nalaze dovoljno vazni i interesantni da sve to dodatno i prokomentarisu, te cestitaju Danilu na novoj devojci ili tese Natasu istim zarom s kojim se hvali ili kudi Cirjanicka. Sve se svodi na nivo zute stampe. Pa ipak, cija god da je taktika i kojim god razlogom da je pokrenuta (trebalo bi pomenuti i iznenadni a izuzetni interes ovih medija i za Bukerove liste i dodele nagrada), ona ipak doprinosi tome da sada prakticno svi znaju da je pomenuta dobila nagradu, kao i to da ju je prosli put dobila Grozdana, te o tome onda pricaju. Koliko sam cula dobitnici ove nagrade, po svim statistikama, zaista postaju tako opste poznati i onda se njihove knjige citaju i kupuju oko 30% vise nego pre. 

Dakle, sta god mislili o nacinu na koji se ova nagrada dodeljuje, ko je dodeljuje i kome se dodeljuje - cinjenica ostaje da ova nagrada zaista jeste i do danas ne samo najpoznatija vec i najprestiznija nagrada svoje vrste kod nas (sto rece ovogodisnja dobitnica - to znamo i vi i ja). Mozemo je osporavati onako kako se osporava Oskar  ili cak Nobel- pa opet, kada uzimamo knjigu u ruke kaogod i film, dopada nam se da vidimo natpis dobitnik ili barem nominovan, bio u najuzem izboru za. Pogotovo onda kada znamo da tu nagradu dobiti nece nekakve kvazi spisateljice takozvanih zenskih romana. Na kraju, u trenucima kada zaista uopste nisam marila za nasu knjizevnost, ova nagrada je ucinila da saznam za postojanje ljudi  poput Pistala, koga sada veoma volim ili pak Gorana Petrovica koga skoro pa obozavam :) Tako, NINu hvala, volim i ovog Velikic Dragana, nagradjeni roman ali i druge knjige; za njega se sada nadam da me nece tuziti sto sad ovde prenosim neke njegove eseje. Radi se o knjizi  O piscima i gradovima koja je zapravo zbirka raznorodnih njegovih sastava koji su kojekude izlazili u stampi a koju sam pre nesto dana zavrsila. Podeljeni u tri grupe, od kojih pisci i gradovi cine dve poslednje grupe, ovi tekstovi lepo su i zanimljivo napisani, neki doduse vise od drugih; od prve grupe, one mozda najlicnije, izdvajam ovu koja mi se svidela - a pri tom je i dovoljno kratka. Druga grupa tekstova, ona o piscima, mi je najinteresantnija i najlepsa; kao da je i sam pisac, mozda iz duznog postovanja, tu dao najvise od sebe. Tako on predivno govori o Tismi, sto sam izdvojila za sledeci put, zatim nadahnuto o Italu Zvevu, (o kome ja od njega cujem prvi put i vec sam povadila sve signature u gradskoj biblioteci), kao i o Sabatu i Nabokovu. Na kraju, treca grupa tekstova posvecena je gradovima u kojima se on nalazio, prolazio njima ili u njima ziveo. Od njih onaj o Becu najdrazi mi je. Napokon evo i tog teksta pracenog Miroovim slikama ...



Postoje slike koje ne mozemo nikada prvi put videti. Master takvog prizora upisan je u nasu memoriju davno, u onom mitskom vremenu kada cula jos nisu razdvojena. U toj Vavilonskoj kuli senzacija zvuk je zapravo miris, a svaka boja ima svoj ukus. Kasnije, pocinjemo da ispisujemo svoje secanje. Talog iskustva modifikuje dozivljaje. Singer je u pravu kad kaze da pisac nije onaj koji se seca, vec onaj koji izmislja vlastito secanje. Secanja svoja i "tudja" (junaka) mozemo izmisljati ukoliko nosimo ceznju za dopisivanjem zivota, vec zato sto svaki pisac zivi u svojim knjigama moguce varijante one jedine stvarnosti. 

Izmisljanje mog secanja pocelo je jednog novembarskog dana 1958. godine. "Beogradski" voz zaustavio se na samoj obali, na koloseku koji nestaje u moru. Imao sam pet godina kada su se moji roditelji preselili iz Beograda u Pulu, najudaljeniju tacku tadasnje Jugoslavije, na samo dno istarskog poluostrva gde se kao u kakvom bunaru okoncavala linija zeleznicke pruge. U rano jutro posmatrao sam kroz prozor taksija gole krosnje stabala stanicnog bulevara. Nebo je bilo nisko. Grane drveca su  se zarivale u guste, kisne oblake koji su kao vrece visili nad pustim ulicama. Sa desne strane pruzala se obala. Ribarski camci, avetinjski nepokretni na uljastoj povrsini zaliva, odjednom su nestali iza zida carinarnice. Levom stranom nizale su se kuce sa vrtovima. Pejzaz provincijske periferije, tamo gde selo usamljenim jednospratnicama sirokih prozora i dvorisnim ogradama postoji kao kakva aplikacija u scenografiji grada. taksi se zaustavio ispred jedne oronule kuce okruzene ogromnim dvoristem sa palmama, grmovima simsira, kalinama i lijanderima. Visoki zid prema ulici bio je obrastao gustim tkanjem lovora. 

Vila "Marija", jedna u nizu kuca podno pulskog Kastela, prvi je sloj palimpsesta - prostor u kojem ce se radjati junaci. Vremenom ce postati nepregledni studio koji nudi polunamestene sobe, mermerni hol sa polukruznim vitrazom iznad ulaznih vrata, prazne vesernice i ostave u suterenu. U dvoristu, koje podseca na zapustenu botanicku bastu, rastu ogledni primerci mediteranske vegetacije. Pod krosnjom kaline odmara se lav od terakote. Sa krova - prostrane terase posute zuckastim sljunkom - kao sa komandnog mosta, pruza se pogled na zaliv i grad. Na tom brodu oplovio sam svih sedam pulskih bregova desifrujuci gradjevine, ulice, trgove.

Verujem da svaki pisac poseduje veoma skroman broj tonova, prizora, sumova i mirisa dozivljenih u ranom detinjstvu, u onom "neistorijskom" periodu svoga zivota, dakle, u vlastitom mitu. Tu su kulise sa kojima ce uvek iznova, u svakoj sledecoj knjizi, graditi svet iznalazeci ono sto je neiscrpno : kombinacije.

Svaki pisac nosi u sebi deo globusa, svejedno da li je to Makondo ili Buenos Ajres, Aleksandrija ili Dablin, itaka ili Trst. Pisanje i jeste vestina pretvaranja unutrasnje mape u sistem znakova. Hajnrik Sliman je, tragajuci za Trojom, koristio Homerove mape. Iako arheolog amater, Sliman je razumeo poruke skrivene u stihovima Ilijade. A irski pisac, Dzems dzojs, sagradio je citav jedan grad dobro proucivsi putanje Odiseja. Sanjao je Dablin u Trstu, Puli, Cirihu. Mnoge ulice starog Trsta preselio je u Dablin, kao sto je osetljivim sluhom dozivao imena iz telefonskih imenika i darivao ih svojim junacima. U "ulicnom namestaju" Dablina prepoznao je onaj nepropadljiv sloj. Duboki slojevi jezika kriju sifre, graficke i zvucne kartice, a ono malo znacenja sto iscuri kao mlaz peska na svetlost dana nazivacemo koincidencijom, sudbinom.

Knjizevna radionica je skladiste. Kreacija se sastoji u nacinu pretrazivanja tog skladista. Talog iz kojeg svaki pisac gradi svoj literarni svet jedinstven je i neponovljiv kao otisak prsta. Rad na rukopisu podrazumeva podizanje studija gde ce se culne senzacije oslobadjati taloga. Ponekad, na dnu sita, u mulju, blesne zrno zlata.

Bio sam vec student kada mi je do ruku dosla jedna istorija slikarstva dvadesetog veka. Polako sam listao strane sa reprodukcijama. Mnoge sam vec prepoznavao, ne praveci razliku da li sam ih video u nekom od svetskih muzeja ili u kakvoj knjizi. I onda zastajem zbunjen slikom koja kao da oduvek postoji zapisana u mojoj memoriji : tako poznati vrt sa kucom u pozadini, prizor sa periferije grada u kojem sam odrastao. I taj magarac, obavezni inventar Istre, prisutan u svakom selu. Neobicna geometrija neba i filigranski uredjen povrtnjak. Vegetacija koja kao paucina drzi na okupu svet omamljujuce tisine. Izgubljeni raj. Kuca koja dise jer, nema sumnje, enterijer je nastanjen. Iza visokog zida koji doziva ogradu pulske carinarnice naslucujem avetinjski nepokretne ribarske camce. I znam da je rano jutro na toj Miroovoj slici, da stanari ville rustice jos spavaju troseci snom pesak svoje bezimene istorije. Izvan paucinaste vegetacije pruza se terra incognita. Po talasima neba plove krosnje stabala. 

Ruski pisac Gajto Gazdanov davno je zapisao : "Ali svaki dogadjaj pre nego sto se dogodi u stvarnosti vec postioji. Pamcenje - to je vid uperen unatrag. Ali postoje i ljudi koje je Bog smestio ispred njihovog zivota. Zamislite da stojite negde daleko, na kraju duge staze koju osvetljavaju bakljom. Plameni barjak vam se priblizava, on osvetljava usput gradove u kojima cete ziveti, lica ljudi koje cete sresti, tela zena koje cete voleti."

Miroova slika je oduvek u meni. Arhiv sakupljen tokom kratke voznje taksijem jednog novembarskog jutra 1958. godine na pulskom bulevaru "Stacione".

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...