Monday 21 March 2011

Amadeu Injasio de Almeida Prado

Pre nekih mesec dana procitah po prvi put knjigu jednog svajcarskog pisca a da to nije bio onaj nemacki prebeg koji se nastanio u Montanjoli ;); barem je to tako bilo da je ovo bio prvi put da sam bila svesna toga da je pisac iz Svajcarske : priznajem sicusnu mogucnost da sam se sa nekim svajcarskim piscem susrela i ranije a da to nisam znala. No, ta sicusna mogucnost zaista je neznatna : strastveni sam obozavatelj pred-citateljskog rituala proucavanja predgovora, pogovora i korica knjiga, svojevrsnih knjizevnih trejlera. Tako da bih, verujem, ipak znala da ovo nije prvi put da sam citala kakvog svajcarskog pisca. Fascinirana sam tom cinjenicom jos i stoga sto stideci se  moram priznati da ne bih mogla da nabrojim neke svajcarske pisce a da mi zivot od toga zavisi. Cak bih se i Sri Lankanca odmah dosetila ali Svajcarca yok. No, eto sada znam i jednog takvog : Paskal Mersije. 

Ovaj Paskal zapravo se zove Peter Bijeri i ima 66 godina; slicno glavnom liku romana koji sam citala - Nocni voz za Lisabon - i on je strucnjak za klasicnu starinu : studirao je filozofiju, klasicnu filologiju i indologiju te jos onda i anglistiku na univerzitetima u Londonu i cuvenom Hajdelbergu gde je potom i doktorirao; teza mu se bavila filozofijom vremena. Nakon toga Bijeri ostaje u fakultetskim krugovima postajuci profesor (Marburg, potom Berlin); ovaj svoj poziv on je napustio pre 4 godine jer je bio nezadovoljan stanjem u skolstvu, pa se sada valjda u potpunosti posvetio knjizevnoj karijeri. Svoj prvi roman ovaj je hajdelberski doktor nauka objavio jos 1995. godine; roman koji sam citala pretposlednji je, iz 2004. godine; kod nas ga je objavio AED studio, izdavac o kome ne znam nista sem toga da objavljuje izuzetno zanimljive knjige. Tako su upravo oni bili prvi koji su preveli i objavili neku knjigu Paskala Mersijea na srpski, sto se nadam da nece biti izuzetak : sudeci po ovoj knjizi mislim da bih ovoga Paskala/Petera zaista mogla voleti. 

Knjiga Nocni voz za Lisabon jedna je od onih knjiga koje nazivam fantazmima a sto sam vec jednom objasnila sta za mene znaci. Obuzela me je potpuno, jos od prve recenice na prvoj stranici i drzala u jednakom zanosu sve do samog kraja. Jos od trenutka kada sam je izvukla sa neke od sada poprilicno zbrkanih polica u biblioteci i procitala kratak sadrzaj znala sam da cu je voleti. Evo ukratko o cemu se tu radi : omiljeni profesor grckog i latinskog u gimnaziji Rajmond Gregorijus, onaj po kome navijaju sat i koji dobrocudno posmatra svet iza debelih stakala naocara preterane dioptrije, onaj Gregorijus koga iz ljubavi prema njegovoj opstoj i potpunoj izgubljenosti u savremenom svetu nazivaju Mundus, jednoga dana izlazi nasred casa iz gimnazije i nestaje. Zapravo, on nije nestao : otisao je kuci nakon sto je u jednoj prodavnici kupio ploce za ucenje portugalskog i jos i jednu knjigu nekog portugaloskom pisca; za ovoga on nikada nije cuo, niti je mogao sta iz te knjige razumeti, pa ipak : nalazi se potpuno ocaran i zaveden. Zatim Mundus cini nesto jos necuvenije : seda na nocni voz za Lisabon. Ostatak romana Mundus provodi uglavnom u Lisabonu, tragajuci za piscem te knjige koju sa sobom nosi a koji se zove Amadeu Injasio de Almeida Prado. Prateci Mundusa po Lisabonu desile su mi se nekolike stvari  od kojih su najvaznije sledece: prvo - snazno pozeleh da i ja   mogu tako da sednem u nocni voz za Lisabon i, sve sa ovom knjigom u ruci, setam delovima grada carobnih naziva poput - Alfama a  koje sam onda pomno trazila po internetu da bih na neki nacin zaista tuda i prolazila; drugo - potpuno se zaljubih u pomenutog Amadeua. Pisuci neki post prosle godine rekoh da mi je cudno kako iako ne citam mnogo manje nego ranije ipak se neuporedivo manje zanosim, da ne kazem, zaljubljujem u likove iz tih knjiga. Nisam znala da kazem da li je to zbog likova ili zbog mene a sada mi se cini da su ipak likovi bili ti koji nisu izazivali dovoljno osecanja. Amadeu me je zaneo na nacin na koji je to u mladosti ucinio Demijan, na primer. 

U prikazu ove knjige u Danas-u receno je : 

Zaplet koji insistira na misterioznosti, dramatičnosti, neverovatnim koincidencijama i naglim preokretima jeste i naslabija tačka ovog romana, koji bi prevagnuo ka stilu Dena Brauna ili Paola Koelja da nije filozofsko-esejističkih ekskursa koji čine gotovo polovinu inače dosta obimne knjige.
Zaista, zaplet moze ponekad delovati kao a bit too much : mozda najpre zarad pomenutih koincidencija; medjutim, kako to veoma cesto biva, stvarni zivot najcesce prevazilazi svaku fikciju po svojoj cudnovatosti - te cesto vec izustimo da kazemo Ma daaaaaa, jesteeee, baaaaaaaaas u trenutku kada saznamo da se cela prica zaista i dogodila i to bas na taj neverovatan nacin na koji je i prikazana. Ovaj roman jeste fikcija, mozda na trenutke manje verovatna, ali to su trenuci i to je, na kraju krajeva, zaista najmanje bitno. Ono sto jeste vazno je to da zaista nikako, ali nikako i ni na koji nacin Paskal Mersije ne moze da se poredi sa Den Braunom i bez filozofko- esejistickih eskursa, to jest - i u delovima u kojima se oni ne javljaju. Poredjenje sa Karlosom Luisom Safonom, i to sa Senkom vetra a ne onim drugim knjigama mnogo bi bilo tacnije. 

No, evo kako jedan od likova na koje Mundus nailazi prica o Amadeu koga ja, iz nekog razloga, od pocetka zamisljam s crtama Dzubranovog idealizovanog (auto)portreta Proroka. Nije preterani spolier nista sto on kaze, tako da se moze citati : to je jedan stari svstenik iz Amadeuove skole koji ga je poznavao kao decaka; taj deo, koji ovde nije ceo, je mozda i najvazniji u ustanovljenju moga Amadeu obozavanja ;)  Uz to - neke stare razglednice Lisabona i ... pa, malo fada, naravno i to onog posvecenog Lisabonu : 



 
  "Avgustin i laz - samo jedna od hiljadu stvari o kojoj smo se prepirali", kazao je otac Bartolomeu. "Mnogo smo se prepirali, ali se iz prepirki nikad nije izrodila svadja, Jer, vidite, on jeste bio usijana glava i buntovnik, no uz to i mladic brilijantne inteligencije, rodjeni govornik, sest godina tutnjao je kroz gimnaziju poput oluje, bio je stvoren da postane legenda."
  Svestenik je nadlanicom presao preko portreta u Pradovoj knjizi koju je drzao u rukama. To je mogao da bude pokret ispravljanja stranice, ali i milovanja. Pred Gregorijusovim ocima pojavila se Adrijana kako nadlanicom prelazi preko Amadeovog pisaceg stola.
  "Ovde je stariji,"rekao je svestenik, "ali, to je on. Takav je bio, bas takav."
  Spustio je knjigu na cebe kojim su mu bile umotane noge.
"U vreme kada sam mu predavao bio sam na sredini dvadesetih godina; za mene je predstavljalo ogroman izazov to sto moram da mu odolevam. Podelio je nastavnike na one koji su ga proklinjali i na one koji su ga voleli. Da, bas voleli - neki od nas naprosto su bili zaljubljeni u njega, u njegovu neumerenost, njegovu bezgranicnu velikodusnost i zilavu zagrizenost, u njegovu odvaznost koja se ni na sta nije obazirala, njegovu neustrasivost i njegov fanaticni zar. Bio je odlucan i smeo, avanturista koga ste lako mogli da zamislite na nekom od nasih istorijskih brodova, kako peva, propoveda, cvrsto resen da, ako treba i macem, stanovnike dalekih kontinenata zastiti od svega cime bi posada mogla da ih ponizi. Bio je spreman da svakogaizazove, i samog djavola, pa i Boga. Ne, nije to bila manija velicine, kao sto su njegovi protivnici govorili, bio je to samo zivot koji je bujao, eruptivno izbijanje probudjenih snaga, vatromet vrcavih ideja. Nema sumnje - bio je i poprilicno oholo momce. No, ta je oholost bila tako neobuzdana, tako je prelazila svaku meru da bi covek zaboravio sav otpor i gledao zadivljeno, kao u cudo prirode koje ima vlastite zakone. Oni koji su ga voleli videli su u njemu nebruseni dijamant, dragulj u prirodnom stanju. Oni, pak, kod kojih je izazivao odbojnost bili su u tome podstaknuti njegovim odsustvom respekta, koje je umelo i da povredi, kao i njegovim nemim ali evidentnim uverenjem da je u pravu, osobenim za one koji su brzi, bistriji i blistaviji od ostalih, i koji to znaju. Videli su u njemu balavca plemicke krvi  koga je sudbina obdarila i sakom i kapom, ne samo novcem nego i talentima, lepotom i sarmom, a uz sve to, bio je i neodoljivo melanholican, sto ga je predpdredilo da postane miljenik zena. Nije bilo pravedno da neko toliko bolje prolazi od drugih, nije naprosto bilo fer, i to ga je cinilo magnetom za zavist i nenaklonost. Medjutim, i oni koji mu nisu bili naklonjeni, tajno su mu se divili, jer niko nije mogao da ne vidi kako je tom decaku bilo dato da dotakne nebo. 
   ...
   "Sta sve vec nije bio procitao kad je, sa deset godina, presao prag gimnazije u svom malenom, po meri sivenom redengotu ! Poneko od nas uhvatio bi sebe kako proverava moze li sa njim da drzi korak. A on je, posle nastave, ostajao u biblioteci, pa bi onim svojim fenomenalnim pamcenjem i tamnim ocima neverovatno koncentrisanog pogleda - ciju potpunu usredsredjenost nije mogao da poremeti ni najglasniji prasak - usisavao sve te debele knjige, recenicu po recenicu, stranicu po stranicu. 'Kad Amadeu procita knjigu', kazao je jedan nastavnik, 'u njoj vise ne ostanu slova. Taj ne guta samo smisao, nego i stamparsku boju.'
   I bilo je tako : tekstovi kao da su u njemu nestajali, do poslednje reci, a na policama su ostajale samo prazne caure. Predeli duha koji su se prostirali iza tog gotovo besramno visokog cela sirili su se vrtoglavom brzinom : iz nedelje u nedelju uoblicavale su se nove formacije, iznenadjujuce formacije ideja, asocijacija i fantasticnih jezickih resenja koje su nas uvek iznova zadivljavale. Desavalo se da se sakrije u biblioteku i tu provede citavu noc, citajuci uz dzepnu lampu. Kad prvi put nije dosao kuci, njegova se majka silno uspanicila. No, vremenom se navikla, ne bez ponosa, na to da je njen sin sklon prenebregavanju svih pravila.
   Bilo je nastavnika, i to ne malo, koji bi se uplasili kad bi se Amadeov pogled zadrzao na njima. Nije to bio odbojan, izazovan ili ratoboran pogled, ali je onome od koga se ocekivalo objasnjenje davao samo jednu, jednu jedinu, sansu da to objasnjenje pruzi kako valja. Ako bi nastavnik tada pogresio, ili bi odao da je nesiguran, Amadeov pogled ne bi postao prezriv, niti se cinilo da vreba novu gresku, nije ispoljavao cak ni razocarenje, ne - Amadeu bi samo skrenuo pogled, nije dozvoljavao da se ista primeti, a pri izlasku iz ucionice bio je prijatan, uctiv. No upravo je ta primetna zelja da ne povredi nastavnika bila porazavajuca. Iskusio sam to i sam, a potvrdili su mi i drugi : dok bismo spremali predavanja, taj ispitivacki pogled bio je pred nama. Za neke je to bio pogled ispitivaca, pogled koji je od nastavnika trazio da se vrati u skolsku klupu, ali bilo je i onih koji su uspevali da ga prime u duhu sportiste koji je naisao na jakog protivnika. Nisam poznavao nikog ko nije iskusio to prisustvo Amadea Injasija de Almeida Prada, prerano sazrelog i vise nego budnog sina slavnog sudije, u trenucima kad bi se spremalo neko tesko predavanje, pri kojem je i nastavnik mogao da pogresi.
    Uprkos tome : nije bio samo zahtevan. I uopste, nije bio sazdan iz jednog komada. U njemu je bilo pukotina, lomova, skokova, i ponekad bi se coveku ucinilo da ga uopste ne poznaje. Kad bi primetio sta je ucinio svojim prekoracivanjem mere i previsokim ciljevima, pao bi sa oblaka, bio razocaran i na sve nacine pokusavao da ispravi ucinjeno. Postojao je, naime, i drugi Amadeu - dobar drug spreman da pomogne. Bio je u stanju da nocima sedi uz nekoga pomazuci mu da se pripremi za pismeni i pri tom je pokazivao takvu skromnost i takvo andjeosko strpljenje da bi se svi koji su ga ogovarali postideli.

   I napadi potistenosti bili su deo tog drugog Amadea. Kad bi ga obuzeli, cinilo se da se u njega, barem privremeno, uselila sasvim drugacija priroda. Postajao bi podlozan bezrazloznom strahu, trzao se na najmanju buku koja kao da ga je sibala. U takvim trenucima delovao je kao otelovljenje muke postojanja. Ko bi tad pokusao da ga utesi ili obodri, lose bi prosao. Sunuo bi na njega, besno sisteci.
   Toliko je stvari umeo, taj tako bogato nadaren decko. Samo jedno nije - da praznuje, da bude opusten, da pusti da ga zivot nosi. Sam je sebi bio prepreka, sa svojom prevelikom budnoscu i strastvenom potrebom za uvidom i kontrolom. Nije pio. Nije ni pusio, to je doslo tek kasnije. Cajem se, medjutim, davio, obozavao je zlatnocrveni sjaj jakog asama i posebno je zbog njega doneo od kuce srebrni cajnik, koji je, pri odlasku, poklonio kuvaru."
   Postojala je, zar ne, i ta devojka, Marija Zoao, ubacio je Gregorijus.
   "Jeste. Amadeu ju je voleo. Voleo na svoj neponovljivo cedan nacin cemu su se svi smejali, mada nisu uspevali da sakriju zavist : zavideli su osecanju kakvo se zapravo javlja samo u bajkama. Voleo ju je i postovao. Da, to je ; postovao ju je, mada se, kad je rec o deci, to obicno ne govori. Amadeu je, medjutim, u mnogo cemu bio drugaciji. Marija Zoao nije bila posebno lepa, nikakva princeza, daleko od toga. Nije bila, koliko znam, ni narocito dobar djak. Niko nije sasvim razumeo tu njegovu naklonost, ponajmanje ostale devojcice iz skole prekoputa, koje bi sve dale da privuku pogled naseg plemenitog princa. Mozda je razlog bio u tome sto ona naprosto nije bila njime zaslepljena, sto je nije oborio s nogi kao sve ostale. Mozda je njemu bas to bilo potrebno : da ga neko prihvati spontano i ravnopravno, recima, pogledima i kretnjama kadrim da ga, svojom prirodnoscu i neupadljivoscu, oslobode njega samog.
   Kad bi Marija Zoao dosla ovamo i sela kraj njega, na stepenice, odjednom bi se smirio : kao da se oslobodio tereta svoje budnosti i brzine, bremena svog neprekidnog prisustva duhom, muke koju mu je zadavala potreba da samog sebe neprekidno pretice i pobedjuje. Dok bi sedeo kraj nje, dogadjalo se da precuje zvono koje je objavljivalo pocetak nastave, a ko bi ih video sticao bi utisak da ne zeli da ikad vise ustane. Onda bi mu Marija spustila ruku na rame i vratila ga iz tog rajskog stanja nenapregnutosti, za njega toliko dragocenog. Uvek ga je ona doticala, nikad nisam video da njegova ruka pociva na njoj. Kad bi doslo vreme da se vrati na predavanja, Marija bi svoju sjajnu, crnu kosu gumicom obuhvatila u konjski rep, a on bi je pri tom uvek gledao kao opcinjen - stoti put podjedano opcinjen kao i prvi put; mora da je tu njenu kretnju mnogo voleo. Jednog dana, medjutim, umesto gumice pojavila se srebrna snala, a na Amadeovom licu se videlo da je to njegov poklon."
   Kao ni Melodi, ni svestenik nije znao prezime devojcice.
   "Sada, kad me pitate, cini mi se kao da to prezime nismo hteli da znamo, kao da bi nam smetalo da ga znamo", kazao je. "Kao sto ni za svece ne pitamo kako su se prezivali. Ili ne pitamo za prezime Dijane, ili Elektre."

   U sobu je usla casna sestra.
  

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...