Tuesday 25 January 2011

Na bozicnoj dokolici, Kosta N. Hristic - nastavak (o trgovini i trgovcima u starom Beogradu)

Ovi spomeni iz mladosti, vec jednom pokrenuti, cudnovato se nizu, jedni druge izazvivlju i sustizu, da se zaustave i kristalisu u jasnim slikama i predstavama. I kad se iz ovih iz ovih secanja prenete, kao iza lakoga sna koji vam je preleteo preko ociju, vi vidite da ste se bili vratili u proslost za citavih pedeset i seset godina.

Pomenuvsi malocas trgovine Hadzi - Dimitrijevu i Brace Nikolajevica, nama se pred ocima stvori jasna slika stare "glavne carsije", u kojoj su one trgovine bile. To je danasnja Ulica kralja Petra. Glavna carsija, kao sto joj i sam naziv kazuje, bila je i onda prva trgovacka ulica i u njoj najuglednije firme beogradske, narocito za bransu manufakturnu i kolonijalnu. Ali izgled sadanje Ulice kralja Petra ne opominje vise niukoliko na negdasnju glavnu carsiju. To je bila teskobna ulica, koja se istim danasnjim pravcem povlacila do Saborne crkve. Nije mucno zamisliti ondasnju kaldrmu koja nije imala trotoara, nego se s obe strane blago nagibala prema sredini i tu pravila neku vrstu oluka, kojim je voda oticala u druge ulice ili ponirala u stare turske djerize.

Ducani su bili niski sa duzom nastresnicom, pokriveni ceramidom. Patosani su bili ciglom i zagrevani mangalima, koje su segrti, rano izjutra, iznosili pred ducan i razgorevali metlom i limenom tablom. U ono ugljevlje bacana je limonova kora da ne bi "udaralo u glavu". Siroki prozori sa staklenim oknima zamenjivali su izloge i jednom polovinom dizani uvis. Ducani su zatvarani cepencima koji su spustani preko onih izloga. Unutra, duzinom ducana, tezga obojena zeleno, pred njom na podu kante sa zejtinom ili gasom, vrece sa kavom, secerom i pirincem, burad s usoljenom ribom, a iza tezge rafovi sa drugom robom. 

Kao sto je i sve drugo u nasoj zemlji preduzimano i stvarano od samog pocetka sirotinjski i primitivno, tako je bilo i sa podizanjem i razvijanjem trgovine i prometa. Sve sto je u glavnoj carsiji bilo trgovaca, docnije tako imucnih i uglednih, sve je to pocinjalo teskom segrtskom, upravo pokucarskom sluzbom i prvim kalfenskim ajlukom od dvesta grosa na godinu. Novi trgovci obicno su bili pouzdani momci svojih gazda koji su ih kreditirali i pomagali, cesto svoje kceri za njih udavali i ortacili ih.

U prvo vreme roba je donosena iz Trsta, onda slobodnog pristanista, i prodavana na sitno. Kupci su s bisagama preko ramena zalazili iz ducana u ducan, kupovali sta im je gde trebalo i kuci nosili. Bisage su potezale do 50 oka. A ni same radnje nisu, u prvo vreme, bas bile prepune i prekomerno sortirane. Kad je pok. Duka Pesika prvi put doterao pred svoj magacin trideset buradi stipse i galice, cela je carsija isla kao na cudo da vidi toliki espap.

Promet je medjutim, polako napredovao. Umesto one setnje bisagama, kupci su docnije u hanovima imali po jedno odeljenje, ispregradjivano letvama, te espap iz carsije donosili i smestali svaki u svoju pregradu. Odatle su ga raznosili po kiridzijama na konjima, a to je bio veliki napredak. Vredno je napomenuti poneke od tadasnjih cena. Tako je secer bio cetiri i po grosa oka, kafa sedam do osam grosa, pirinac 60 para, zejtin tri grosa, duvan dva talira (48 grosa) oka, a docnije najfinija bosca 60 grosa. Hleb je bio 30 para carsijskih oka. 

Docnije je, umesto Trsta, bila Pesta glavna pijaca za beogradske trgovce. Oni su ortacki ili pojedinacno kupovali dereglije, u njih tovarili espap i spustali ih Dunavom do Beograda. Tu svoj espap istovare, a onu deregliju, koju su zvali "nevrat", prodadu drugima, za prevoz robe dalje niz Dunav, cak do Braile i Galca.

Jos docnije, umesto kiridzija s konjima, nastaju rabadzije s kolima, a to je znacilo ogroman napredak. To je bio lagan ali siguran prevoz bez kvara, bez pretovara, frahtova i deklaracija. U ono vreme sretali ste drumovima citave povorke rabadzijskih kola, natovarenih sanducima, balama i gvozdjarijom. Za beogradske trgovce nije bilo veceg zadovoljstva nego kad im pred magaze navale rabadzijska kola, pa momci, posto ih potovare i isprate, jedva pociste kaldrmu ispred ducana od silne balege.

Danas u glavnoj carsiji nema gotovo nijedne od starih trgovina i firama. Manufakturne trgovine Tase Terzibase, Antonije Pajovica, Almulija, Milosa Karastojanovica, Guse Nikolica-Bodi, Laze Hadzi Lazica, Elijasa Moreno, Veljka Savica, Mihaila Arsenijevica, Nastasa Vujica, Zivka Djordjevica, Zivka Mladenovica-Jeftinoce, Dimitrija Lazarevica-Cigan- Mite odavno su se ugasile ili smrcu njihovom ili sto su im naslednici trgovinu zabacili. Tako su bile i kolonijalne radnje Jovana Kanare, Tome Andrejevica, Koce Panica. Tu su cuvene bakalnice Bakal-Base Hadzi Dimitrija Rosu, Tose i Luce, brace Nikolajevica-Hadzi, kod kojih su gospoda i cinovnici iz kancelarije svracali na casicu rozolije ili stmaklije, mezeteci maslinkama ili slanom ribicom. Tu je bio Kijamet, terzija, Jahijel Ruso, Konstantin Rusides, Vojin Radulovic, Lambra Djordjevic, Nikola Sopovic, Milovan Bozic, Milos Vujic, krojac kod "Zlatne igle", Lazar Levenzon, prvp krojac a docnije saraf, Jovan Odovic, kozar, Zivko Karabiberovic Putnik, kolacar, duvandzije Jevrem Jovanovic i crni Toma Jevtic. Nijednoga od ovih imena nema u glavnoj carsiji. Jedina je mozda firma iz onoga vremena Anastasa Pavlovica, koji je svoju radnju otpoceo kao siromah abadzija, doseljen iz Pirota.

I to su sve mahom bili cestiti ljudi i solidni trgovci. Cak i njihove mane imale su necega opravdanog i simpaticnog. U njihovim medjusobnim odnosima i trgovackim poslovima poverenje je bilo glavna odlika. Oni nisu znali za menice i obligacije. Uzajmljene su sume novaca, cak i u jacem iznosu, oni su smatrali kao obicne pozajmice, koje su belezili kredom, i to bez imena duznikovog. Ponekad cak ni toga nije bilo. Poznati u ono vreme saraf Gavra Koen uzajmljivao je od pok. Steve Mijatovica, trgovca na Savi, po 500 dukata i ovaj mu je davao kljuceve od kuce i od kase da sam ide i uzme novaca koliko mu je trebalo. Van obicnih teftera, oni nisu imali nikakvih narocitih knjiga. Pokojni Arsa Lukic, jos mlad covek i dobro pismen, pisao im je trgovacka pisma za cvancig od pisama, i kad ih je napisao pet-sest dnevno, bio je gazda covek.

Iako cesto konkurenti u trgovini, ti stari trgovci ziveli su u slozi i prijateljstvu. Retko se kad desilo da su dolazili u zavadu, omrazu i parnicenje. Oni su se obicno sastajali u kavani "Kod Gusanca", u sadanjoj Uzun-Mirkovoj ulici, ili Polivakovoj, nize sadanje Francusko-srpske banke. Tu bi dolazili na kavu dok njihovi mladji ne pometu ducan i musterije ne pocnu dolaziti. Jedan od njih citao im je novine, koje bi oni radoznalo i pazljivo slusali i koje bi strastan politicar Jova Valjevac (otac Milana Kujundzica) obicno propracao svojim primedbama i kritikom. Inace je njihova zabrana bila poglavito u tome da igraju "dzandara" u kavu, pri cemu su sebi dopustali sale i peckanja, cesto i neslana, ali nikad pakosna, u narocitoj nameri unizavanja i uvrede. Onoga koji bi na kartama izgubio zadirkivali su, tovarili, lupali mu ispod stola, trazili ga po cekmedzetima i dolapima. Pokojni cir-Gusa narocito je voleo te sale i podvale i nije bio stedljiv u izrazima. Jedanput se desilo da mu je pok. Jova Markovic Sapcanin nesto u kartama podvalio. Cir-Gusa se tome prisetio tek kada je kuci dosao. Vec u mrkli mrak on naredi momku da ponese fenjer i uputi se kuci Sapcaninovoj. Lupao je na vrata dok mu se nije otvorilo, te je grdno izrezilio Sapcanina, koji se, znajuci zasto mu cir-Gusa dolazi, zavalio od smeha i uzivao sto ga je najedio i natovario. Edija Buli nikad nije usao u kavanu a da ga Jovica Barlovac ne pozdravi : "Dobroj'tro, svinjor ("sinjor") Buli", na sto mu ovaj svojim zargonom odgovara : "Svinja ti izeo glava." Oni se nisu ustrucavali da se drugome podsmehnu, samo ako bi uhvatili kakvu smesnu stranu njegovu. Oni su se smejali nepoverljivom Peri Milusicu koji, hodajuci po ducanu, koliko god puta dodje do kase, uvek cimne rucicom da se uveri je li zakljucana. A kad uvece podje kuci, on prvo nadviri u podrum i vice nekome unutra da izlazi dok nije pozvao policiju iako u podrumu nikoga nije bilo, nego su se njemu sve neki lopovi prividjali. Jedanput je u podrumu doista neko bio, ali kad su se slegli susedi, videlo se da je to bio macak koji je, poplasen vikom Milusicevom, najezen cucao na jednome buretu i upro u njega oci, usijane kao zeravice.

Drugi su opet sami pricali svoje sopstvene smesne dozivljaje. Lazar Levenzon bio je u prvo vreme krojac, ali je odavno taj zanat zabacio i zaboravio, pa se odao sarafluku. Knez Milos, vrativ se u Srbiju, setio se majstor-Lazara i poruci mu da dodje i uzme meru za jedan kat haljina. Levenzon nije smeo ni pomisliti da kaze kako on taj zanat odavno ne radi, nego uzme meru i da drugome majstoru, koji po onoj meri haljine skroji i sasije, pa ih odnese u konak. Knez Milos bio je vrlo zadovoljan sto su mu haljine bile siroke i prostrane, jer su mu ih Svabe pravile tako tesne i uzane, da se u njima ni micati nije mogao.

A Mijailo Stefanovic Pujka pricao je opet kako je nagraisao pri jednom krstenju. Krstio je, veli, Soju pok. Zivka Davidovica. Pop ga odmah u pocetku zapita za ime, a Pujka misleci da ga pita kako se on zove, kaza mu svoje ime. Kad se svrsi krstenje, on zacudjeo zapita : "Pa more, pope, ti krsti dete a ne zapita me za ime?" "Pa pitao sam i ti rece : Mihailo." "Kaki, bre, Mihailo, to je moje ime, i zar ne vide da je dete zensko!"Tek se onda pop priseti da je dete doista zensko, te nekako smandrljase i zapisase ime, kako je kum bio namenio.

Na dokolici, oni su voleli da se nasale i sa musterijama. Po koji obesenjak protne, na priliku, kanap kroz busen marjas, pa ga baci na sred ulice u prasinu, a drugi kraj kanapa drzi u ducanu. Prodje kakav seljak, opazi onaj marjas, podigne ga, obazre se levo i desno i strpa ga u nedra. A onaj iz ducana vuce ga onim kanapom i vice : "Hodi brate da pazarimo."

Braca Velickovic, pored druge galanterske robe, prodavali su i neke pomade, od kojih kosa raste. I kad bi koja musterija zapitao da li ta pomada odista pomaze, pok. SretaVelickovic najozbiljnije ga je opominjao da se niposto ne maze dok ne navuce rukavice, jer ce mu ruke orutaveti kao u majmuna.

Nestalo je sa starom carsijom i onih ljudi. Ne pamti se vise ni kako su ziveli, ni kako su se mucili, ni kako su tekli, ni kako su se zabavljali. A kad se vec toliko puta interesujemo nasim nekadasnjim Beogradom, daj da se barem na ovoj bozicnoj dokolici i njih setimo. Jer, najposle, napredak, razvijanje, blagostanje i visoki trgovacki ugled danasnjeg Beograda nikao je ispod onih trosnih cepanaka, zasnovan teskim trudom i postenim radom nasih starih trgovaca iz glavne carsije.

6. januara 1923

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...