Saturday 19 March 2011

Kako je Lene Krec zavela Ozborna, mladog britanskog aristokratu :)

Poslednji deo Legende o Pendragonu Antala Serba koji postavljam.
Nakon sto sam posle poslepodnevnog dremeza sisao u park da se malo prosetam, naisao sam na Lene. Bila je veoma razdragana, jela je krupne breskve iz prepune kosare, postavljene na jedan bastenski sto. Nakon sto je privremeno prestala sa uzimanjem hrane, uhvatila me je pod ruku i povela prema udaljenijem delu parka.
Seli smo na obalu jednog potoka, u vedrom raspolozenju.

-Veoma je lepo ovde - rekla je Lene - I sasvim pristaje uz moje danasnje dusevno stanje. Tako sam srecna.
-To se retko moze cuti. Zasto, dopada vam se u Lanviganu ?
-Veoma. Tako dragi, nimalo komplikovani ljudi, erl je, doduse, covek kao da je pao na glavu, mada mu je sama glava veoma lepa. Devojka je izuzetno zlatna, premda jezivo konvencionalna. Cudi me da vam nije dosadna. Ali nije rec o tome ... Znate i sami da se nikad nisam mesala u vase stvari. Srecna sam. Dogodilo se.
-Sta ?
-Pa, sta mislite, zasto sam dosla u Lanvigan ?
-Da spasete zivot erla od Gvineda.
-Delom i zbog toga, ali samo uzgred. U krajnjoj liniji sta me se tice erl od Gvineda i ostali matori aristokrati ? Nisu moj slucaj.
-Hocete da kazete, dakle, da ste dosli radi Ozborna ?
-Eto, vidite. Niste bas budala. I saopstavam vam, kao starom prijatelju i mom dobrocinitelju, da moje putesestvije nije ostalo bez rezultata. Nocas ...
-O, Lene, cestitam. u odnosu na Ozborna onaj cetrdesetogodisnji cedni teolog moze da se smatra podivljalim Sicilijancem.
-E, pa, to sam vam ja.
-Cudesno ! Ali priznajte : Ozborn je sigurno poklekao samo pred terorom. Mora da ste ga primorali samo uz revolver u ruci. 
-Pa, dotle ipak nije islo. Ali nije bilo ni malo lako. Ako vas zanimaju detalji, slusajte. Treba da znate da se Ozborn sve do juce ponasao veoma rezervisano prema meni. Odnosno ne bas rezervisano, nego sa onom vrstom ljubaznosti koju pokazuje prema svojim muskim drugarima. Da sam uvredljive prirode, kakve su bile nase majke, srce bi mi biloslomljeno. Ali, hvala Bogu, nisam tako osetljiva dusa. Stavise radovala sam se da me tretira kao muskarca. Znala sam da je vec i to velika stvar sto me se ne uzasava.

Ali cak i ovako, kada bih ga uhvatila za ruku, pocrveneo bi do usiju i hitno poceo da elaborira dramska dela Sekspirovih savremenika. Dobro, cekaj samo, mislila sam, doci ce jos maca na vratanca.

Postepeno sam shvatila da nikakvi klasicni zenski trikovi, kada je o njemu rec, ne mogu biti ni od kakve pomoci. Jednostavno ih, bezazlen kakav je, ne primecuje. Onomad u Londonu, kada smo se prerusavali, uzalud sam pokusavala pred njim da se pokazem u donjem rublju. Po svaku cenu je hteo da se povuce kada sam se presvlacila, a kada sam mu rekla da meni to ne smeta, pripalio je cigaretu i seo. Od tog casa smatrao je prirodnim da me vidi golu. Ipak, shvatila sam da se u njemu ne javlja nikakva muska pomisao. Premda je u meni njegova bezazlenost pobudjivala tim vise zenskih primisli. Mogu vam reci da sam cvilela i vristala, ali samo u sebi, bezglasno.

Protivno mojim ubedjenjima, pokusala sam i sa sentimentalizmom. Predocila sam mu, kako se to u ovakvim prilikama obicno radi, koliko sam usamljena i koliko su tuzne moje veceri, te da me do sada niko nije voleo, i koliko mi je, o, tesko u srcu. Saslusao me je sa iskrenom empatijom i obecao da ce me u Oksfordu uvesti u najbolje drustvo (jer veruje, naime, da su svi snobovi kao sto je on), a da u medjuvremenu proucavam moderni engleski roman, jer je knjiga najbolji prijatelj. 

I tako smo stigli u Lanvigan. Vec me je stvarno bilo sramota. Za toliko vremena mogla sam da postanem svemocna metresa jednog francuskog kralja. Za toliko vremena mogla sam da skuvam tri filmske poglavice i dvojicu ambasadora. I kada mi je sinoc uspelo da ga izmamim u park, odmah sam pomislila da mozda imam neke sanse. Englezi, naime, vole prirodu.

Predlozila sam da sednemo na trevu. Ali Ozborn je na to izrazio bojazan da je trava vlazna. Pa smo seli na jednu klupu. Nezno sam polozila glavu na njegovo rame i pocela da mu ljubim usi. Ozborn je ljubazno cutao. Kad mi je dosadilo, rekao je sa osmehom da je rec valjda o nekom zanimljivom nemackom obicaju, i da je verovatno veoma starog porekla. Ne znam, rekla sam na to, ali je veoma prijatno. Zanimljivo, rekao je on, sanjalacki. Da niste mozda raspolozeni da me poljubite, pitala sam. Jesam, rekao je ljubazno i poljubio me u celo. Da sam ja musko, rekla sam, ja bih svakako poljubac spustila na usta. Na to je rekao da je to nezdravo. Da li biste voleli da budete musko, pitao je. A vi ? - uzvratila sam ja pitanjem.

Malo se iznenadio, ali sam videla da na toj liniji ne mogu narocito da prosperiram. I tada mi je na um pala genijalna ideja. Rekla sam da bih nadasve zelela da se popnem na drvo, i zamolila ga da mi pomogne. Pa sam se uzverala na jednu granu. Ozborn me je odozdo pridrzavao. A onda sam se snazno zanjihala, vrisnula, i pala na Ozborna. Mozete zamisliti kako je kada sa ovom mojom konstitucijom padnem na nekog ...
Nasli smo se oboje na zemlji. I tako sam na jedvite jade, sa nekoliko modrica, stigla do ljubakanja. Kuk me je jezivo boleo, ali sada sam konacno bila na sinama. 

Moram reci da Ozborn ni u ovoj situaciji nije nimalo bio bezobrazan. Nikakva se  inicijativa od njega nije mogla ocekivati. Posle nekih pola sata, kada smo se malo pribrali, upitala sam ga da li je bilo dobro, na sta je on rekao da je bilo izrazito dobro i to, cini mi se, prilicno iskreno. I jos je dodao da ga veoma raduje sto je sada bogatiji za jedno zivotno iskustvo. I da je, evo, stekao svoju prvu ljubavnicu.

Na to sam se ja razbesnela. Rekla sam mu da su Englezi nevaspitane budaletine kada vec posle ovakvih sitnica zenu proglasavaju za lover, i neka mu bude jasno da nikad nece biti moj ljubavnik. Ozborn se na to opet zamislio, na svoj rasejani nacin, i na kraju rekao sorry. I spremao se da ustane. Ali ja sam ga uhvatila za kaput, po biblijskom receptu, i rekla da nema razloga za tugovanje, ako me lepo zamoli moze da mi bude ljubavnik, i da ce u tom slucaju da stekne jos vise zivotnih iskustava. To je svakako shvatio. Ali ostao je u sedecem polozaju i nastavio da razmislja.

Posle nekog vremena morala sam da se obrecnem na njega. Sta ceka ? Odgovorio je da nikako ne moze da se seti sta se u ovakvim prilikama treba reci. Umirila sam ga da se i delima moze mnogo toga reci. Onda je dobro, rekao je, jer ne moze bas niceg da se seti, i nastavio je da sedi. Pa da vidimo onda dela, rekla sam. Budite strastveni, covece. Na to me je ozborn zgrabio za ramena i snazno protresao.

Necu sad da ulazim u detalje, jer vam vidim na licu da biste se vi na ozbornovom mestu drugacije ponasali. A sa vama sad bas nisam raspolozena. Danas sam izrazito monogamna, prvi put u zivotu. Ostacu verna Ozbornu.

-Well - rekao sam - dozvoljavate li da zamislim nastavak ?
-Samo izvolite. Mogu vam reci jos samo toliko da popriste daljih dogadjaja nije park nego moja soba, i to cele noci. Ipak ... Ozborn nije razocarao. A i on je bio zadovoljan. Izjavio je da se odavno nije tako dobro zabavio. I da se nada da cemo se uskoro i vencati.

To me je prenerazilo. Kakav mesalliance! Moje snobovsko srce je neizrecivo krvarilo. Siroti erl ... Samo je jos to falilo da udes Pendragona bude potpun. Sada je svemu dosao kraj.

-O, cestitam - rekao sam sa suzama u glasu. 
-Ali molim vas, ne budite maloumni ! Ne mislite valjda da cu se udati za njega ?
-Zasto? nije losa prilika.
- Ne, drago sine, toliko glupa bas nisam. Uci u jednu ovakvu degenerisanu aristokrarsku porodicu ? Sta bi rekli moji prijatelji u Berlinu ? Sa druge strane, jos sam mlada. Jedva sam nesto iskusila od zivota ... Toliko toga me jos ceka. Nikad nisam bila u vezi, na primer, sa nekim tenorom. Ni sa nekim od Hoencolerna. I sa crncem samo jednom. Zaista jos ne mogu da se udam.
-I te kako ste u pravu - uzdahnuo sam sa olaksanjem. - Zivot je pred vama.
-Samo se pitam - rekla je Lene - hoce li se Ozborn makar malo promeniti pod uticajem ovog "zivotnog iskustva"? Hoce li se od sad ponasati kao muskarac ?
-Prema vama svakako- rekao sam - sve dok to vi budete hteli, ali ne vise od toga. Ali kad vi odete, sve ce se nastaviti po starom, bar kolikoja poznajem engleske momke. Tek izuzetno, veoma retko, provodeci noc u krugu najintimnijih prijatelja, kada se bude povela rec o zenama i on ce ispricati, bez pomena imena, da je imao nekad jednu prijateljicu i da je to bio cudesan dozivljaj. I zivece u magiji te uspomene narednih deset godina, sve dok ne bude naisla neka druga Lene, koja ce ga zavesti.
-O, Boze - rekla je Lene - koliko je samo glup, koliko nemoralan i ogranicen ! Pa ipak, da li vi nalazite da ima neceg lepog u tom lepoduhu ?

Nisam nista odgovorio. Setio sam se jednog momenta naseg prepodnevnog izleta, kojem do sada nisam pridavao nikakvu vaznost. Put nas je vodio kroz sumu, pored jednog bistrog planinskog potoka. Ozborn je zaustavio automobil, svukao se i okupapo, mada je bilo prilicno vetrovito. I dok se cvokocuci zubima oblacio, rekao mi je :

-O, doktore, kada bi covek mogao da ode na neko nenastanjeno ostrvo ... na neko koralno osrvo u Polineziji ... gde bi komunicirao samo sa pticama i ribama, poput franjevackih svetaca ... da ne vidi drugog coveka, narocito zenu ... tada bi covek mogao da sacuva svoje lkjudsko dostojanstvo.

I secam se da mu je lice bilo tako duboko tuzno, kao njuska psa koji se neceg stidi.
  

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...